Od 1. do 3. listopada već tradicionalno dh sezona svoje finale ima u Istarskom gradu Gračišću. Titanovci su opet drugi kao klub, Novi natjecatelj Dašek 5. u rekreativcima, Juniori: Laučan 4., Rosić 5., Matija 6. i Santo kao prvi u Elite i Muškarcima sveukupno! A evo i reporta:
Hejteri+ hejterica
Eto da prebacim Gračišćan...sku groznicu u virtualni svijet.
Sve je počelo u petak,taj kišni petak. Ali koga briga za kišu, kad već na samom početku ne radi svjetlo na kombiju. I to je organizacija. Tako su ti dečki bili lijeni da nisu mogli žaruljicu sami promijenit, već smo se brzinom svjetlosti stvorili kod automehaničara da uzme stvar u svoje ruke. Ali dva nabrijanera (Vlado i Bobi) žele podmazat malo grlo u "seoskoj birtiji". A što sad, idemo ja i Rendulić s njima,ali bili smo fini i za početak počeli sa Coca-Colom,ima se vremena. Tako dok smo mi pijuckali Santo i Dašek su se znojili i zajedničkim snagama s mehaničarom mijenjali tu sirotu žaruljicu. Napokon, nakon toliko zagrijavanja udostojili se mi i krenut. Imali smo postaju u Zagrebu. Svratili smo u Rog-Jomu. Ipak su nam potrebi šatori. Dok smo to utrpali i u ovako već pun kombi, u trenu završimo na finom razgovoru uz kavicu. Zahvaljujemo na lijepim Continentalovim poklonima i što ste nas tako lijepo ugostili. Najboji ste. Nabacili smo pokoju fotku i krenuli na ostatak puta. Bacalo se poglede na cure, žene i nešto starije. A tko kaže da ja nisam bacala poglede na dečke? Pa si vi sad mislite. I tako mi na kraju krajeva dođemo do cilja, u Gračišće. Raspakirali smo se, malo pofajtali tko će gdje spavati, bacili nešto u kljun, dok je Vlado hejtao slike po kući i to ne bilo kakve. Tada smo se uputili na stazu-pješke. Bilo je razmišljanja, diskusija, stvaranja planova i tko će kako ići po stazi. Onda nisam imala pojma o čemu oni. Više sam razmišljala o tome kako ću ujutro imati upalu mišića. Dok su Vlado i Dašek odustali na pola puta, ostatak je nastavio dalje. Kada smo se vratili u apartman došao je red da se napravi iznenađenje za Kristinu i Luku, postavljale kamere na vrata njihove sobe i ostale "sitnice". Iznenađenje je propalo, barem djelomično. Kristina je bila zauzeta razgovorom na iPhonu i skoro razbila kameru zatvaranjem vrata. Plavuša, što ćete, ali zato je prava na stazi. U međuvremenu su dolazili novi stanari, Aleksa i Špula, u trenu nas je bilo deset. Ma ekipa za čistu peticu. Kada je došlo vrijeme za spavanje vodio se pravi rat između mene i mojeg dragog brata. Tko će imat koji pokrivač? Dok smo se mi prepirali, Santo se kidao od smijeha. Mislim, baš si bio podrška. Ali zato je Santo vodio rat u snovima, pričao je nebuloze. Svanuo je novi dan, a ja sam se probudila bez upale mišića. Nisam ni ja za bacit, bit će nešto od mene. Dok su profesionalci na treningu jurili po stazi, ostatak je promatrao sa strane, a naši fotografi i snimatelji su pokušavali uhvatiti prave kadrove i fotke. Odmiče još jedan dan, a dok smo iskorištavali zadanje sate, pekao se roštilj i isprobavalo gazdine delicije. Rendulić će vam najbolje objasnit, probao je svih sedam vrsta rakije. I dođe nedjelja, dan utrke. Nervozi i tremi ni traga, ili su toliko iskusni pa su ju prikrivali. Trening, kvalifikacije pa utrka, tko se nebi počeo kužit u bikeove. Mogu se pohvalit, naučila sam nešto. Umor se je tiho došetao tik pred utrku, neki su otišli malo sklopit oko, neki nešto pojest. I došao je taj trenutak, utrka. Mi navijači, moralne podrške, uhvatili smo mjesta i bodrili prave nabrijanere, sa viškom testosterona i ogromnim adrenalinom u krvi. Bilo je padova i extra skokova. Ne mogu reći za padove ali skokovi su bili melem za oči. Nagrada je bilo mnogo, ni pobjednici ih nisu mogli držati. Čestitam svima koji su bili na postolju, ali i onima koji nisu. Najvažniji je trud, jer trudom sve počinje. Tko je dobio kakvu medalju, ne znam vam reći, ali znam da se je Santo kući vratio teži, okićen zlatom. I ostatak ekipe je bio jednoznamenkast. Dosta slavlja i šampanjca, došlo je vrijeme za spremanje. Vrijeme ja za polazak kući, ali polako moralo se malo počastiti i sa kaloričnim. Sama riječ govori, McDonald`s. Pojeli smo sve u trenu, gladni kalorija, ali koga briga. Pozdravili smo se sa Zagrebom i ugledali Pakrac. Sve što je lijepo kratko traje, ostaju samo uspomene. Ali doći će sljedeća godina, nova sezona i nove utrke.
Mateja Dašek, BK Titan (:
Fotogalerija |