U Buzetu je od 04. do 06. srpnja održano nacionalno prvenstvo u downhill spustu. Klupski obraz osvjetlao sam samo ja - trebalo nas je biti više, ali... uvijek ono ali.

Krenuo sam u petak s ekipom iz Zagreba koji su česti posjetioci Titanskih staza na Psunju. Stigli smo predvečer tako da nismo stigli pješice proći stazu, pa smo se radije bacili na potragu za kućom gdje smo noćili.
U kući nas je bilo 13 i nikome nije falilo mjesta, a imali smo čak i biljarski stol. Navečer smo rano otišli na spavanje jer smo u 9 ujutro već bili na prijavama. Cijela DH ekipa je bila tamo. Sa uzbuđenjem ispituješ ljude koji su se već provozali stazom. Prijavili se, sjeli u kombi i na start. Prijevoz je bio odličan - bicikli u kamiončiću, a ljudi u kombi.

Prvi spust je bio oprezan, "napipavali" smo stazu koja je bila mokra od noćne kiše, a istarski kamenjar zna biti gadan u takvim uvjetima.
Staza nije bila prezahtjevna, par strmijih spustova iz kojih viri kamenje gdje treba biti oprezniji i korito potoka koje vijuga po stazi. Ako u njega uletiš brzo, nije baš dobro.

Dopodnevni subotnji treninzi su prošli dobro do zadnjeg spusta kada sam pao i malo oštetio bicikl. Zbog toga sam skoro propustio poslijepodnevni trening. Uspio sam ga uz pomoć drugih srediti i odraditi još dva spusta. Za večeru su se djevojke iskazale. Iz gotovo ničega su napravile nešto, sa minimumom namirnica sve su nas dobro nahranile! Radile su se zadnje pripreme na biciklima, uklanjali kvarovi, krpalo se power tapeom...

Navečer je bio organiziran koncert, ali nismo išli. Svi na spavanje, ipak je nacionalno prvenstvo, a mi nismo slavni nogometaši da zaružimo. Karantena!

Nedjelja je počela mirno. Prvi spust snimanje s kamerom, drugi je bio zadnji trening. Lista za kvalifikacije, juniori idu prvi. Samo se treba spustiti.

Bez puno pedaliranja došao sam sigurno u cilj, vrijeme 3:18. Treći u juniorima, ali Slovenci su mi blizu, 16. ukupno. Samo malo jače probati bez pada u finalu i ok. Nervoza počinje, nitko ne zna kada starta, govore da treba ići na start. Dolazimo, tamo nema sudaca. Čeka se sudac, a napetost raste. Dolaze i kaže, ajmo juniori. Brzinsko oblačenje i pokušaji zagrijavanja i gas.
Navijanje od starta, ajmoooo. Šprint na početku, prvi drugi zavoj, treći malo kliže, neću valjda kao Hill... Prvi kamen, hop dolje, ok zavoj klizi, pedaliranje, bodrenje... paljenje kočnica, kosi spust, govorim sam sebi "polako Santo tu si pao u subotu" i opet pedaliranje. Kapelica, spori i najopasniji spust. Ljudi puno, nešto se deru, ma nek se deru rodbini.... Prošao i to, pa se probudiše XC uspomene - na red je došlo malo pedaliranja.
Dolazi brzi dio i skakutanje oko korita bivšeg potoka. Hop hop, zeko i potočić :) Nakon još pune kante dropova i jednog sepeta skokova, uletio sam u cilj. Dobro je prošlo. Srce kuca, čeka se ispis vremena... 3:07. Jeee, 11 sec bolje nego kvalifikacije. Jeli dovoljno? ZeeTso pokazuje da sam prvi zasad. Ali dolazi Tadej 3:07. Oči uprte u mjernu službu i Santo 3:07:526, Tadej 3:07:674.

Počelo je veselje, sreća... Titanizirao sam juniorsko zlato! Možda me dočeka pečenica i gajba piva kod kuće?? Nakon toga pratio sam kako su ostali Hrvati vozili...Dolazili su, ali ih je samo 10 došlo ispod 3:07.

Juniori:

• Santo Tessari (Hrv, BK Titan) 3:07.53
• Tadej Razpet (Slo, MBK Hidria) +0.15
• Matic Zimic (Slo, ŠKTD Avče) +2.80
• Urban Pogladič (Slo, ŠD SuperSnurf) +6.7